Ulazak u deveti mesec trudnoće iz mene je izvukao nešto što nikada prethodno nije izašlo na površinu. To je nestrpljenje. Oh, kakvo nestrpljenje mi struji kroz vene, podiže me sa stolice, ne daje mi da razmišljam ni o čemu drugom osim o trenutku kada ću konačno uzeti svoje dete u naručje. Bojim se čak i same sebe, toga na kakve je sve misli spremna moja glava. Eto, baš sam danas pomislila: „Pa, eto, već mogu da se porodim, ušla sam u deveti mesec...Zašto mora da se čeka do samog termina?“. Mora Nina, treba! Zato što je tako najbolje, ako može, zar ne? Strpi se još malo, toliko vremena je prošlo, toliko raznih faza i emocija, izdržaćeš još koju nedelju. Ali, pusta želja da držim svoje dete u naručju, ono što mi mesecima igra u utrobi, što me „mazi“ po rebrima dok spavam i diktira mi šta smem, a šta ne smem da jedem. Dani isčekivanja su dugi kao godina.  

Na posao više ne idem. Kući sam sada. Preokupirana sam da sredim sve kako valja, do najmanjeg detalja, da svi budemo spremni za novi život. Krevetić je već namešten pored mog uzglavlja, pa se svako jutro budim gledajući u prazninu između drvenih rešetaka, zamišljajući dva okanca koja će uskoro radoznalo viriti sa tog mesta. Nakon tog prilično idiličnog buđenja, dolazi trenutak ustajanja iz kreveta  – projekta koji sam po sebi zna da potraje. Ivan mi uvek pruža ruku da bih se lakše ispravila, ali ja odlučno ustajem sama, makar da to traje desetak minuta. Sva odeća, sva ćebad, posteljina, peškirići i dodaci do najmanje sitnice su već oprane, ispeglane, sklopljene i po nekoliko puta raspoređene, jer ne mogu da odlučim gde će šta stajati. Gomila ljudi se ponudila da mi pomogne u ovom procesu, ali ja želim to da uradim potpuno sama. Trudim se da kući ne čistim više od jednom na dva tri dana, iako mi je jasno stavljeno do znanja da nam je kuća okej takva kava je i ako mi treba pomoć imaću je u svakom trenutku, ali je to jače od mene. Šta ako treba da odem u bolnicu, a kuća nije sređena onako kako ja želim?

Okej, okej, znam da preterujem, trudim se da se popravim. Ali, imam neku potrebu da se dokažem, da potvrdim neke stvari pred sobom i pred svetom. Zašto? Apsolutno nemam ideju. Šta želim da kažem... Verovatno je normalno za ženu koja je u devetom mesecu trudnoće da ne može da uradi baš sve, počinjući od vezivanja pertli na obući, do menjanja sijalice u kuhinji. Ali, ja sam u drugoj priči. Ja želim da sebi i ostalima dokažem da uprkos svemu, meni ne treba pomoć. Jaka sam, mogu sama. Ne želim da iko ustaje sa stolice da bi mi ustupio mesto da sednem, ne želim da me puste preko reda na šalteru, ne želim da mi Ivan uzima torbu sa namirnicama iz prodavnice da ne bih nosila teško i ne želim da mi iko pomaže u kućnim obavezama. Hoću i mogu sama.  

Zašto radim ovo? Ko će mi dati aplauz za sve ovo? Zašto sebi ne olakšam život, nego čak i u devetom mesecu trudnoće i dalje nešto nekome dokazujem? Da li je to hrabrost ili ludost?

Da li se neka od vas ovako oseća ili jedino ja odbijam da prihvatim ponuđenu ruku?

Vaša uvek tvrdoglava, nestrpljiva i neizmerno uzbuđena,

Nina