Danas sam posebno rano ustala. Otišla sam na posao i pola sata sam se žalila kolegici kako ne podnosim miris dezodoransa Ivana, svog supruga. Dobijem nagon za povraćanje čim uđem u prostoriju koja toliko miriše da mi taj miris zapinje u nosu i nosim ga cijeli dan sa sobom. Zatim sam se još pola sata žalila da mi je radna odjeća počela biti sve manja. U pauzi sam se požalila da ne želim prestati raditi kad se dijete rodi i pomalo sam zabrinuta jer imam puno nedovršenih projekata. Kasnije sam iskoristia priliku da se još jednom požalim svojim dvjema dragim kolegicama koje još imaju strpljenja slušati moje jadikovke kako ću se ove zime vjerojatno smrznuti jer će mi narasti trbuh i neću moći zakopčati jaknu.

Kad me mama nazvala, požalila sam joj se da se brže umaram i ne stignem pospremiti cijeli stan za cijeli vikend, kao što sam prije znala, a Ivanu sam prigovarala doslovno sve!

Čini mi se da traje to razdoblje "jadikovanja". Ništa me ne ugađa, a za sve je "kriva" trudnoća. E, sad mogu biti krivo shvaćena. VOLIM ovu trudnoću i VOLIM roditi svoje dijete. Ali ponekad je moja trudnoća "kriva" i to je istina koju je teško reći.

I tako, pišući ovaj nastavak svog trudničkog dnevnika, nakon cijelog dana prigovaranja i gunđanja, jako me pogodila misao, a to je da sam tipično nezahvalno, krajnje sebično derište. Da, i to je istina koju je teško reći, vjerujte mi. Zašto sam ovo pomislila? Jer nakon petnaest sati jadikovanja, pomislila sam na sve one djevojke i žene koje pokušavaju začeti dijete, na sve one koje godinama bulje u negativne testove na trudnoću i ne gube nadu, na sve one koje su jednom čule otkucaje srca, a onda ih više nema… Svima njima nevjerojatno hrabrim, nesvakidašnjim, upornim i nadljudski jakim ženama koje jedva čekaju da im se odjeća smanji, da dožive sve različite simptome trudnoće, da im se ne dodiruju krajevi rajsferšlusa jer im je trbuščić narastao.

Pomislio sam na sve njih i prestala se žaliti. Sve ovo ima jednu veliku svrhu, a to je da držim svoje dijete u naručju i osjetim najveću sreću na svijetu.

Danas me ne zanima kako sam, večeras neću misliti na sebe.

Večeras mislim na sve one koji pokušavaju postati roditelji.

Večeras mislim na tebe, koja pokušavaš ostati trudna, sačuvati svoj plod, iznijeti ga do kraja, roditi.

Večeras mislim na tebe i pitam te "Kako si?"

Nina.